top of page

 

Postati

Široki bokovi, male grudi, mali nos.

Nosi tužan osmijeh u cipelama, iako se s vremena na vrijeme glasno nasmije.

- Maura, jesi li tu?

 

To je mali kvadrat, okrugli kameni sa malteškim krstom. Da bi došao do njega, spustio se niz devet kamenih stepenica, koje su sive i ispucale poput neba na sjeveru. Netipična konstrukcija, pošto inače idete gore kada želite da se pomolite.

Maura je pobjegla s autom u potrazi za nekim kutkom daleko od svog poznatog svijeta.

Već neko vrijeme se osjeća čudno i traži slične situacije. Bez pripreme i impulsivno, nasumično mjesto na mapi.

 

I evo ga, sa isposnicom i njenom ukrasnom česmom. "Je li sveta voda pitka?" pita se on.

Ona je naslonjena na glavni zid, sjedi na podu pored poluotvorene kapije. Senka joj prekriva stopala, skrivajući je od zaslepljujućeg sunca.

 

"Kasnije će mi trebati naočare", grdi se. "Ako se niste sjetili, ne trebaju vam" odmah se odgovara.

Žele da je nauče da ne bude tako negativna i ona nešto nauči.

Za programiranje i pozitivno razmišljanje.

 

- Maura?

 

Ona se budi iz duboke meditacije kroz tišinu. Mobilni telefon je smješten.

 

- Da... jesam.

 

- Šta nameravaš... Maura?

Žuborenje vode gubi se među glasovima ulice. Jedan vozi bicikl, par šeta labradora koji moli za slobodu, a drugi... samo šeta.

 

Grad je pun lica koja će Maura vidjeti samo jednom. Pogled traje sekundu i onda nestaje u sjećanju, kao svaka kap koja padne i pomiješa se u fontani. Jedna kap je beznačajna, ali zahvaljujući njoj ribnjak je pun.

 

Prolazi dječak s nečim u rukama. On se spotakne. Sandale pobjegnu. Sjeda na trotoar i obuje cipele, opet trči. Mali detalji obično prolaze nezapaženo, iako im posvećujemo više pažnje kada se okolina, kao sada, otkriva.

Maura diše.

 

- Tražim...

- Tražim budućnost koja me inspiriše. Za ovo, moje srce su uši. Reci mi prvo o sebi.

📷 iz Creative Commons CC

📝 od Cesara Rampea

bottom of page