top of page

Autostoper, lisica i točak

Dva ujutro, večera je gotova.

Vraćam se kući sam starim putem, gdje nikad ne prolazim.

Na putu sretnem nekoga ko mi mahne nasred puta.

Stoper. Uplašim se, iako zaustavim auto da ga pokupim.

Zašto uvek mislim na najgore?

„Ja sam iz starog grada, prijatelju“, kaže mi. “Došao sam da vidim svoju djevojku i na kraju sam se uključio. "Jedna stvar vodi drugoj i neko ko ne prestane da pije upada u nevolje."

„Zato ne uzimam motocikl. Neću biti zaustavljen... Hej, ideš li kroz jezgro? „Počinjem da radim za pola sata i moram da idem kući da pokupim šta mi treba.”

„Radim kao noćni agent obezbeđenja u fabrici papira…

Hvala ujače. Nikad ovdje ni za koga.

"Spasio si mi život."

Ostavljam kolegu na odredištu i nastavljam dalje.

Dolaskom kući iz šume se pojavljuje nešto slično 'psu'.

To je lisica. Aminoro.

Životinja skače na cestu. Izgleda da je dezorijentisan.

Nekoliko puta obiđe ispred mene.

Sa zaustavljenim autom sa upaljenim motorom, gledam.

Prelepo je.

Ima širok, kovrdžav rep, dug nos i zašiljene uši.

Gledamo se dugo.

Nakon nekog vremena krećem i stižem do zemljanog puta koji vodi do mog hostela, samo dva minuta odavde.

Mislim da je noć bila prekratka, da sam možda mogao da ostanem još malo na piću sa svima.

Međutim, danima kasnije reći ću sebi da je ta noć bila kao da sam zakoračio u raj.

Takođe ću zapamtiti tu napomenu da je tokom večere,

Kružio je po stolu dok nije stigao do mene.

Danas smo proslavili kraj prve četvrtine.

Proučavamo viši ciklus baštovanstva.

Oduvek sam voleo biljke, one govore same za sebe, a ja,

S vremena na vrijeme razgovaram s njima.

Volim da verujem da u svakom njegovom stablu ima života.

Pogon koji izranja iz dubina i koji se penje pravo u nebo.

Ja, koji sam napravljen od gline, pokušavam da se zarazim njenom zelenom.

Moje ime je León i moj život se vrti oko toga da se odlučim da rastem skladno poput njih, poput biljaka, ali sa humorom koji možda nemaju.

Što se tiče večere, u poruci je pisalo nešto poput:

"Nadam se da ćeš večeras postići svoj cilj."

Autostoper mora da već ulazi.

Lisica, kasni upad.

Zamišljam da sam s njom, da ćaskam.

Zbog nje se osjećam kao da sam živ, posebno kada smo sami.

U grupi postajem samosvjestan.

Kada se parkiram, više puta pogledam u telefon.

Odlučujem da zapišem njegovo ime u notes,

kao naslov priče o životu u koji se zaljubim.

Upravo tada, uređaj zazvoni.

To je ona.

Ja sam zbunjen.

Maštam da je i za nju noć bila kratka i ona me zove da se vidimo

u ovo kasno noćno doba.

Ja se javljam.

"Halo?"

Pita me jesam li blizu.

Za svaki slučaj, rekao sam mu da upravo odlazim, da nisam daleko.

 

Objašnjava mi da je imao kvar na kombiju i da je zvao sve svoje cimere, ali se niko ne javlja.

Ne ustručavam se da ti pomognem.

„Jesi li dobro?

Odmah se vraćam, već sam se okrenuo."

Kaže mi da mu je točak otpao dok je vozio.

Nije otišlo dalje, ali je na sred puta,

na ravni između krivina.

Pored toga, pokušao je da pozove šlep kamion, ali bez sreće.

 

Prekidam.

Razmišljam o nesreći sa volanom i povezujem je sa manijom koju sam imao ovih dana,

mala fobija koja me muči tokom vožnje.

U nekoliko navrata sam vidio kako mi zadnji točak kotrlja nizbrdo.

 

„Koji od vaša četiri točka se otkačio?“

- Nisam te pitao. “Jesi li siguran da si dobro?”

 

Vratiću se na asfalt.

Prije odlaska, pročitao sam poludovršenu priču na ekranu:

„Arijadna…

To se ne može napisati, u svakom slučaju mora se desiti.

“Previše mi se sviđaš da bih izmislio ovu priču.”

📷 iz Creative Commons CC

📝 od Cesara Rampea

bottom of page